Novosti


Nalazite se ovdje: Početna stranicaNovostiJeep Willys MB 1944 – i američko legendarno vozilo bilo je na na 4. Trash&Burnu

Jeep Willys MB 1944 – i američko legendarno vozilo bilo je na na 4. Trash&Burnu


Već se desetak dana pripremamo napisati ovaj članak. I evo ga, konačno, jedna zanimljiva priča iz povijesti, koju nam je na svoj način ispričao Boris Tuđan iz Karlovca.

Prije nego krenemo s pričom, pogledajte nekoliko vrlo zanimljivih i ekskluzivnih fotografija i video koje smo snimili na Trash&Burnu – 4. mitingu američkih automobila održanom u Sv. martinu na Muri (Međimurje). Ponosni vlasnik ovog legendarnog vojnog ljepotana je Boris Tuđan, a idejni začetnik ove priče su njegovi roditelji Vlado i Nada Tuđan iz Karlovca.

Kako nam je Boris rekao, u njihovom se vlasništvu nalazi Jeep Willys MB 1944 (isporučen vojsci tokom 1. mjeseca), dok restauraciju čeka Jeep Ford GPW 1944. (isporučen vojsci tokom 4. mjeseca), Jeep prikolica Gemco 1945, koja isto čeka uređenje i tijekom ove godine bi mogla biti gotova. Ovo vam sve govorimo jer se u Borisu već dugo razvija ideja o pokretanju jednog izložbenog prostora na kojem bi se mogla vidjeti rijetka američka oprema i vozila iz 2. svjetskog rata. Tako primjerice imaju američkog padobranca, običnog vojnika, ženskog vojnika i britanskog vojnika s kompletnom opremom – od uniforme, oružja i cipela, pa do uprtača, borbenih ranaca, pribora za jelo i drugih sitnica.

Od naoružanja (a nešto smo vidjeli i uživo!) Boris je spomenuo kako uz američkog vojnika ide Thompson M1A1 i Government M1911, a uskoro dolaze i M1 Carbine i M1 Garand. Uz britanskog vojnika dolazi puška Enfield SMLE i automat STEN + radiostanica Wireless Set mk48 mk1. Nije to sve, saznali smo i da “ukopavaju” Browning M2 i Browning M1919. Imaju i “borbeni položaj” koji je natkriven originalnom maskirnom mrežom “Shrimp net”, ispod koje je šator od šatorskih krila, radiostanice kao sredstva veze (ručna stanica “voki-toki” BC611, prijenosna stanica BC-1000, stacionarni primopredajnik BC-654, poljski telefoni EE-8 za vezu između “položaja”). Tu je i poljski krevet, kao i neizostavna nosila, ako netko želi prileći i “glumiti” kako je ranjen 🙂 Ako ih miniraju, Boris s osmjehom kaže kako imaju i minositraživač 🙂

Ako vas zanima američka vojna oprema i vozila, brojne fotke možete pronaći i na ovim linkovima:
http://s186.photobucket.com/albums/x51/btudan/2011_08_27-American_Car_Club_Meeting/
http://s186.photobucket.com/albums/x51/btudan/

Iz kasnijeg perioda nabavili su i američkog vojnika iz Vijetnama sa kompletnom opremom, radiostanicama PRC-6 (“voki-toki”) i PRC-10, a upravo su počeli “sastavljati” i britanskog vojnika iz “Pustinjske oluje”, te Britanca s Falklanda – vezistu sa stanicom PRC-320. I kaže Boris – nije to kraj, stiže još nešto američke opreme i iz Afganistana…

The Jeep – povijest jednog starca

Ove godine džip slavi svoj 72. rođendan kao vozilo koje je “najveći američki doprinos modernom naoružanju”, kako je rekao načelnik američkog general{taba George Marshall. Jeep (džip) nije službena oznaka, već nadimak. Prema jednoj verziji džip dolazi iz crtanog filma o Popaju u kojem se pojavljivao Eugene the Jeep, lik koji je mogao puzati po zidovima, stropu, učiniti se nevidljivim i slično, dok prema drugoj verziji ime potječe od GP (G = Goverment, P = oznaka za tip izviđačkog vozila). Uz ta dva najčešća izvora imena postoji još čitav niz sličnih, pa je vrlo teško utvrditi koji je od njih točan.

Nastanak ovog terenca vrlo je zanimljiv. Budući da je polako postalo očito da će se SAD morati uključiti u rat, američko vojno zapovjedništvo je 27.06.1940. raspisalo natječaj za “lako izviđačko vozilo” čije su tražene specifikacije izgledale otprilike ovako:
•    Maksimalna masa 1200 lb
•    Pogon na sva četiri kotača
•    Mjesto za 3 člana posade + vozač
•    Minimalna brzina 3 mph
•    Maksimalna brzina 50 mph (minimum)
•    Spuštajući vjetrobran
•    Postolje za mitraljez ugrađeno u šasiju
•    Minimalni klirens 6.5 inča
•    Visina 36 inča
•    Minimalni obrtni moment 85 ft-lb
•    600 lb nosivosti
•    49 dana za dostavu pilot-vozila
•    75 dana za potpuno dovršen prototip

Na ove gotovo nemoguće rokove (49/75 dana) odgovorili su svojim ponudama samo 2 kompanije: American Bantam i Willys-Overland od 135 kojima je poslana ponuda. Nakon danonoćnog rada, Bantamovi inžeinjeri su vojsci dostavili sve potrebne planove i gotovo vozilo čak 2 dana prije isteka roka. Willys je završio svoj “Quad” 2 mjeseca kasnije, sa obavezom dodatne dorade pod Bantamovim nadzorom i plaćanjem “penala” u iznosu od 100$ po danu. Vojnim zapovjednicima se vozilo izuzetno svidjelo, no jedini je problem bio slab Bantamov proizvodni potencijal, te su svi nacrti dostavljeni Willysu i Fordu na daljnju razradu. Sve tri kompanije su se obavezale da će u što kraćem roku izvršiti sve potrebne promjene u smislu povećanja snage motora i robusnosti samog vozila. Willys je redizajnirao svoje vozilo, te povećao snagu motora na 60 KS, no time prekoračio maksimalnu dozvoljenu masu. Ford je uspio dovesti vanjski dizajn i funkcionalnost do zadovoljavajuće razine, no motor je bio preslab.

Bantam je sve više posustajao. Svaka od kompanija je proizvela početnih 1500 vozila koja su poslana u kampove za treniranje trupa ili kao vojna pomoć Sovjetima i Englezima. Daljnja ispitivanja su pokazala da je Willysov model MA dovoljno dobar da se izabere kao bazni model. Fordov GP je nudio niz ostalih poboljšanja, dok je Bantamov BRC zauvijek ispao iz igre. Da bi se napokon riješilo pitanje vozila, vojska je odlučila je da bazni tip bude Willysov usavršen model MB, da Ford na temelju svojih projekata izrađuje svoj model GPW (dorađen GP) i da glavni uvjet bude izmjenjivost svih dijelova i povećanje snage motora. Za izradu finalnog projekta, uzete su sve najbolje karakteristike triju kompanija. Ford je udovoljio svim zahtjevima, pa čak i povećanju snage (54 KS), što je bilo naročito teško jer su Willysovi inženjeri uspjeli napraviti izuzetan motor i vrlo kvalitetan. Da bi dobio “zeleno svjetlo”, motor je morao raditi 100 sati na maksimalnom broju okretaja bez ikakvih oštećenja. Osim ta dva osnovna modela, razrađivali su se i ostali projekti kao npr.: džip sa mogućnošću upravljanja na sva četiri kotača (ostao je u fazi prototipa), seep (amfibijski džip, izrađivao se od kraja 1942., do polovice 1943., ukupno 6000 komada), džip sa 3 osovine i slično. Do kraja rata je proizvedeno preko 600000 ovih vozila (Ford 281448 i Willys 362841 komada) po cijeni od 738.74$ po vozilu. Willysova brzina proizvodnje je bila 1 džip za 1.5 min.

Nakon ulaska SAD-a u rat, džipovi su odmah stupili u borbu na svim frontovima i pokazali se kao dorasli svim uvjetima: od hladnih ruskih stepa, preko nemilosrdne afričke pustinje do tropskih pacifičkih džungli. Džip je bio vozilo za obične vojnike i generale. Roosevelt i Ike su ga koristili za smotru svojih trupa, bolničari za transport ranjenika, inženjerci za postavljanje kablova, artiljerci za izviđanja, željeznica za vuču vagona itd. Čak je usavršena nova taktika napada i upotrebe lakih vozila po principu “hit and run”. Takve akcije izvodili su pripadnici britanskog SAS-a u Africi:
“Kolona džipova jedne je noći nečujno napustila britanski logor, uputivši se u pustinjsko bespuće. Vozeći samo noću, a krijući se danju napravila je veliki luk i zašla daleko u pozadinu njemačkih linija. Sakriveni na strateškoj uzbrdici vojnici su napregnuto iščekivali buku motora njemačkih cisterni koje su tenkovima na frontu dovezle visoko-oktansko gorivo. Uskoro su je začuli i krenuli u napad. Sa oko stotinu kilometara na sat džipovi su jurnuli na iznenađene Nijemce dok su teški mitraljezi, montirani na njima, bljuvali zapaljive metke na cisterne sa gorivom… Sve zajedno nije trajalo duže od nekoliko minuta i prije nego što su Nijemci uvidjeli što se događa, džipovi su već nestali iza pješčanih dina, ostavljajući za sobom usijani pakao gorućih kamiona od kojih je nebo bilo osvijetljeno kao usred dana. Njemačko snabdijevanje gorivom na frontu postalo je krajnje nepouzdano…” (Iz knjige “Diverzanti pustinje”)

General Dwight Eisenhower, zapovjednik savezničkih snaga u jednom govoru nakon rata: “Džip, avion Dakota i desantni brod su bila tri oružja koja su dobila rat”.

TEHNIČKE KARAKTERISTIKE

DIMENZIJE I MASA:
•    Masa praznog vozila 1105 kg
•    Masa tovara vozila (max) 1520 kg
•    Masa prikolice (max) 435 kg
•    Dužina 3327 mm
•    Širina 1575 mm
•    Visina (podignut krov) 1829 mm
•    Visina (spušten krov) 1321 mm
•    Međuosovinski razmak 2032 mm
•    Klirens 222 mm

EKSPLOATACIONI PODACI:
•    Najveća brzina 96 km/h
•    Potrošnja 12-24 l/100 km
•    Najveći uspon 60%
•    Bočni nagib 45%
•    Gaz 54 cm
•    Najmanji promjer okretanja 5.49 m
•    Borbeni radijus 483 km

MOTOR:
•    L-glava, četiri takta, četiri cilindra, redni, vodeno hlađeni, benzinski, stojeći ventili.
•    Radna zapremnina 2193.53 ccm
•    Promjer klipa 79.375 mm
•    Hod klipa 111.125 mm
•    Stupanj kompresije 6.48:1
•    Kompresija motora kod
•    puštanja u rad (185 o/min) 7.73 atm
•    Snaga motora kod 4000 o/min
•    Ford model GPW 54 KS
•    Willys model MB 60 KS
•    Obrtni moment 14.52 mkg (2000 o/min)

PRIJENOS SNAGE:
Motor smješten sprijeda pokreće zadnje kotače, dok se prednji uključuju po želji. Suha spojka s jednom pločom. Mjenjač sa 3 stupnja s reduktorom. Omjeri: I. 2.76, II. 1.56, III. 1, unazad 3.35, reduktor 1.97:1

S ljubaznošću tekst poklonio: Boris Tuđan
4. Trash&Burn fotografije: Automanija.com